Stay Signed In
Do you want to access your site more quickly on this computer? Check this box, and your username and password will be remembered for two weeks. Click logout to turn this off.
Stay Safe
Do not check this box if you are using a public computer. You don't want anyone seeing your personal info or messing with your site.
Samostan Plehan(1) sa crkvom posvecenom sv. Marku udaljen je desetak kilometara jugoistocno od Dervente u Bosanskoj Posavini. Podignut je na brežuljku cija nadmorska visina iznosi 315 m, medutim, geografski položaj je takav da dominira okolnim prostorom, što omogucava da se sa mjesta na kom je samostan podignut dobro vide planine Ozren, Vlašic i Krnjin na jugu, Manjaca i Motajica na zapadu, Vucjak i Majevica na istoku, te slavonska ravnica na sjeveru.
Povijesni podaci
Prvi tragovi o postojanju života u plehanskoj okolini zabilježeni su u selu Božincima, na ušcu rijecice Velicanke, u Lupljanici i na podrucju Dervente i vode porijeklo od prije 40000 godina. U mladem kamenom dobu naselja u ovom kraju su podizana na Visokom brdu, u Johovcu, Klakaru, Grku, Koracu i Bijelom Brdu. U mladem kamenom dobu podignuto je zemunicko naselje na gradini Vis i Vrela. Upravo od tog perioda se može reci da je plehanski kraj stalno naseljen. (Basler, 1952, 411-420) Zajedno sa cijelom Bosanskom Posavinom, plehanski kraj je bio podrucje rimske provincije o cemu svjedoce ostaci gradina u selima Vrela i Johovac. U XII stoljecu plehanski kraj je ukljucen u Bosansku biskupiju, a u XIII stoljecu dolaze prvi franjevci u Bosansku Posavinu. (Zirdum, 1987, 14) Franjevci su svoju djelatnost vezivali uz srednjovjekovne gradove, trgovacka središta, te gušce naseljene krajeve. Plehanski kraj je od XIV stoljeca u sastavu Dobora(2), medutim P. Andelic govori da je dio plehanskog podrucja pripadao posjedu Kotromanica, pa se može pretpostaviti da su franjevci u ovaj kraj dolazili iz samostana u Kraljevoj Sutjesci. (Andelic, 1982, 142-172, 221-242)
Iz perioda srednjeg vijeka pronadeni su brojni ostaci crkvi ili grobalja. Njihove ostatke je popisao i objavio fra Josip Dobroslov Božic 1891. godine. Iz tog popisa se saznaje sljedece:
- jugozapadno od sadašnjeg plehanskog groblja do 1886. godine mogli su se raspoznati temelji Crkve sv. Marka (15x10m),
- u selu Velika, sa sjeverozapadne strane džamije, do kraja XIX stoljeca bili su sacuvani ostaci zidova Crkve sv. Ilije,
- biskup fra Jeronim Lucic u svom izvještaju o krštenjima od 30. septembra 1637. godine spominje da u župi Socanica u groblju postoje tragovi stare crkve, medutim, u vrijeme rada fra Božica, oni više nisu bili vidljivi, ali je bilo nadgrobnih spomenika sa natpisima pisanim na cirilici,
- u Velikom Prnjavoru bile su vidljive zidine Crkve sv. Petra. Zidine su prekopali seljani tražeci ostatke zakopanog blaga, medutim, pronašli su plocu sa natpisom ispisanim na staroslavenskom jeziku, ali su slova bila teško oštecena, tako da natpis nije procitan,
- u selu Mišinci, prilikom nasipanja glavne ceste Sarajevo – Brod 1880. godine, prokopano je staro groblje, koje je bilo smješteno uz Crkvu sv. Roka,
- u selu Živinice, na mjestu zvanom «Crkvište», fra Božic je pronašao kameni spomenik sa cirilicnim natpisom. Dimenzije spomenika su iznosile 130x40x16 cm. To mjesto se u narodu nazivalo «celara»,
- sutješki ljetopisac fra Mato Mikic zapisao je 1854. godine: «Razvaline crkvenske nalaze se u greblju korackom i na Markovcu», pa se pretpostavlja da su tu mogle biti i crkve,
- sve do 1941. godine bili su vidljivi zidovi crkve na Markovcu (12 x 8 i 4 m promjera apside). Zidovi su uništeni kada je gradena nova kapela. (Zirdum, 1987, 15)
Padom Bosne pod osmansku vlast, plehanski kraj je ostao u sastavu Jajacke banovine, odnosno pod ugarskim kraljevima sa jakom utvrdom u Doboru. Pod osmansku vlast Dobor je pao 1536. godine u napadu Gazi Husrev-bega na Slavoniju. Plehanski kraj je nakon pada pod osmansku vlast pripao Doborskoj nahiji, koja je do 1552. godine, odnosno do završetka ratnog pohoda na Slavoniju, imala status vojne krajine. (Zirdum, 1987, 16)
U to doba, franjevci žive kao putujuci propovjednici ili su stacionirani u samostanima, a njihova djelatnost je zašticena ahdnamom i fermanima. U popisu katolickih župa (18. septembra 1623. godine) u Provinciji Bosni Srebrenoj navedene su župe Socanica, Majevac, Derventa i Dubocac. Biskup fra Jeronim Lucic prvi je službeno u vrijeme osmanske uprave posjetio plehanski kraj i tom prilikom krstio mnoge vjernike. Desetak godina kasnije, plehanski kraj posjecuje biskup fra Marijan Maravic i u svom izvještaju bilježi podatke o župama i stanovništvu(3). Naredni biskup, fra Nikola Ogramic Olovcic, takoder po župama navodi broj vjernika, spominje ima li župa groblje, crkvicu ili kapelu ili župnikovu kucu.
Prvi sacuvani popis vjernika plehanskog kraja je iz 1742. godine. Narucio ga je biskup fra Pavao Dragicevic od svog svecenstva. Tom prilikom popisane su katolicke porodice, te sela i gradovi u kojima žive. Iz tog popisa se vidi da se plehanska župa u to vrijeme zvala Velika. Obuhvatala je prostor od Johovca do Šamca, a odatle do Dubocca. Prema tom popisu, župa je imala 107 katolickih kuca i 956 katolika. (Zirdum, 1987, 22) Naredni popis u plehanskom kraju se desio 1761. godine. Po njemu plehanski kraj je imao 269 katolickih kuca i 2396 katolika. Sutješki ljetopisac fra Bono Benic za decembar 1763. godine bilježi da je «izgorila kapela iliti kuca fratarska, tj naša na Velikoj». Medutim, ta godina je važna i po cinjenici da su od tada sacuvane u plehanskom samostanu matice krštenih, vjencanih i umrlih. U to vrijeme katolicko stanovništvo u plehanskom kraju živi u 25 sela, a groblja imaju u selima Plehan, Modran, Korace, Foca, Dubocac (Banica) i Kricanovo (Viuš). (Zirdum, 1987, 24)
Krajem XVIII i pocetkom XIX stoljeca u maticama se može vidjeti da se desio veci doseljenicki val stanovništva iz Hercegovine i Imotske Krajine. Poslije ukidanja Mletacke republike, Dalmacija je došla pod vlast Austrije, potom pod francusku upravu, pa ponovo pod austrijsku. S druge strane, pocetkom XIX stoljeca, u Hercegovini, koja je pod osmanskom vlašcu, izbijaju brojni nemiri. Upravo su brojni ratovi i siromaštvo uvjetovali migracije stanovništva. (Zirdum, 1987, 26)
Usljed povecanog broja stanovništva, apostolski vikar (biskup) fra Grgo Ilijic – Varešanin 1804. godine kapelaniju Korace proglašava samostanskom župom, a 1808. godine Foci daje status samostalne kapelanije. Kako se broj vjernika povecavao(4), franjevci su 1822. godine zatražili i dobili od vezira Šefir-paše dopuštenje da podignu kapelu u Zelenikama.
Na sastanku franjevacke uprave, održanom 29. aprila 1852. godine, odluceno je da se grade cetiri nova samostana, a tu odluku je potvrdio i generalni ministar franjevackog reda. U tom dopuštenju stoji da jedan od samostana bude podignut na Plehanu ili u Derventi. Carigradska uprava je odobrila taj prijedlog, pa je s tim u vezi u februaru 1853. godine vezir poslao carskog geometra Ešref-efendiju da obide i pregleda oznacena mjesta: Livno, Gucu Goru, Zovik kod Brckog i Plehan. Pred njegov dolazak fra Martin Nedic, rodom iz Tolise, kupio je zemljište za samostan u Plehanu. Kako stoji u njegovim bilješkama, za to mjesto se odlucio zbog toga :
« - što je misto ovo sredina župah koje su priko Bosne,
- što je ovo misto na izvisitom brdu zato je mimo druga mista zdravije,
- što je isto misto blizu sahat jedan varoši Derventa,
- što je blizu cetiri sahata poglavitog trgovišta Slavonie Broda, a od kud se mogu stvari pribavit i kupovat,
- što je blizu kamen, a i šuma planine Vucjaka,
- najpoglavitije, što se ondi najde zemlja na prodaju od dvojice Turakah Adema i brata Njegova Atifa Aganovica iz Velike.» (Zirdum, 1987, 32)
Ferman za izgradnju samostanske crkve je stigao 1853. godine, medutim vec 1855. godine pripreme za gradnju su prekinute na petnaestak godina jer je na Plehanu poginuo hodža Mula Sali Hasanija.
Gradnja crkve je nastavljena 1869. godine kada je za plehanskog župnika došao fra Lovro Grlic. U septembru naredne godine crkva je bila dovršena, a fra Lovro postavlja temelje samostanu. Njegov rad je nastavio fra Lovro Tomic, pa je 1873. godine Plehan proglašen rezidencijom. Crkva je imala tri zvona, medutim, sva tri su rekvirirana u ratne svrhe tokom Prvog svjetskog rata.
Krajem XIX stoljeca, dolaskom austrougarske uprave, odluceno je o izgradnji nove i daleko reprezentativnije crkve. Gradnje je zapocela 1898. godine, pod vodstvom Lovre Grlica, a za vrijeme gvardijana Martina Covica. Nacrt za crkvu je izradio Ivan Holtz. Do kraja 1899. godine crkva je pokrivena, a do polovine naredne godine dovršen je toranj. Drugi toranj je podignut tek 1904. godine.
Unutrašnje uredenje crkve završeno je u ljeto 1902. godine. Tom prilikom postavljen je križni put, rad slikara Benedetta Giovea iz Rima. Postaje su radene u oleografskoj(5) tehnici. Nešto od inventara je preneseno iz stare crkve, za koju je 1888. godine nabavljeno nekoliko skulptura iz Minhena posredstvom Vrhbosanskog nadbiskupskog ordinarijata. U martu 1908. godine u crkvi je postavljena propovjedaonica izradena u radionici Ferdinanda Stufflessera (Tirol). Isti majstor je izradio i glavni oltar 1915. godine, sa ugradenom slikom sv. Marka – svetitelja kojemu je crkva posvecena. Marko Antonini je sa sinom Otonom oslikao crkvu u periodu od 24. maja do 13. augusta 1909. godine. Najveci dio crkvenih zidova dekorirao je geometrijskom i floralnom ornamentikom. Pored toga, uradio je dvadesetak figuralnih slika i kompozicija. Medu njima se izdvajala kompozicija Blagovijesti. Ova kompozicija se ubrajala medu njegova najbolja ostvarenja. Bila je znacajna i njegova slika Sv. Franjo propovijeda narodu jer je bila dekorirana folklornim obilježjima ovoga kraja. Antonini je izradio i niz portreta plehanskih franjevaca. Naredno uredenje unutrašnjosti crkve odvijalo se krajem 70-ih godina XX stoljeca(6) po vodstvom akademskog skulptora iz Sarajeva Zdenka Grgica.
Ranije je vec napomenuto da je u septembru 1870. godine fra Lovro Grlic poceo graditi samostansku zgradu koja je vec 1881. godine proširena. Sa izgradnjom nove samostanske zgrade pocelo se u ljeto 1931. godine. Do kraja naredne godine samostan je bio završen, a gradnju je vodio fra Dominik Cosic. Autor projekta ovog samostana bio je Karlo Paržik. On je nastojao stvoriti arhitektonsku cjelinu samostana i crkve, tako da je izveo neke korekcije na fasadi crkve i tako je približio samostanskoj zgradi. (Karamatic, 1987, 45)
Nakon Drugog svjetskog rata, odnosno pocetkom 1951. godine, opcinske vlasti su zauzele dio prostorija plehanskog samostana i stambeni dio pomocnih zgrada, te su u njima otvorile staracki dom. Dom su vodile sestre «Kceri Božje ljubavi». Staracki dom je bio u sastavu samostana do 1955. godine. Nakon iseljenja starackog doma, u te prostorije je useljen sanatorij. Prostorije samostana ce u te svrhe biti korištene desetak godina, a potom ce biti vracene franjevcima. (Karamatic, 1987, 50)
Plehanski samostan je bio i prosvjetni centar. Do 1882. godine u plehanskom samostanu, kao i u ostalim franjevackim samostanima, pripravnici za franjevacki red stjecali su osnovnu naobrazbu, medutim, reformom franjevackog školstva ova praksa je ukinuta, a polaznici su pohadali školu u Gucoj Gori, a kasnije u Visokom. Odredbom Starješinstva Provincije, jedan dio studenata filozofije smješten je od 1888. godine na Plehanu. Tu su ostali do kraja školske godine 1894/1895. godine, sa izuzetkom 1891/1892. godine. Franjevci su 1883. godine osnovali pucku školu koja je radila sve do 1902. godine kada ju je preuzela državna vlast. U plehanskom samostanu je u septembru 1937. godine osnovano društvo «Omladina sv. Ante». U sastavu društva osnovana je biblioteka i muzicka sekcija. U samostanu je pokrenuto izdavanje casopisa Novi prijatelj Bosne. (Karamatic, 1987, 39-45)
Tokom rata (1992-1995. godine) srušena je crkva i samostan na Plehanu.
Ubrzo nakon toga, arhitekta Zlatko Ugljen je uradio projekt za novi samostan i crkvu.
Nešto prije pocetka rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995. godine), franjevci samostana u Plehanu su najveci broj umjetnina, arhivsku i bibliotecku gradu izmjestili u Slavonski Brod u Republici Hrvatskoj. Po rijecima fra Ilije Jerkovica, ukupna grada je u periodu od 1992. do 2005. godine bila u privatnoj kuci u Slavonskom Brodu, u blizini rijeke Save. Godine 2005. Slavonski Brod je zadesila poplava, tako da je veliki broj slika i knjiga neko vrijeme bio izložen velikoj vodi. Iz tog razloga, zbirka je izmještena u brežuljkastiji dio grada, u Centar za rehabilitaciju i odgoj djece.
Sep 18 2009 04:28 pm
Želim vam puno uspjeha u vašem nastojanju da se obnovi koliko je moguće svega vezanog za Plehan , a naročito posavske historije i biblioteke .
S poštovanjem ,
Nermina
Nov 16 2008 12:50 pm
Petar Vuletic iz Stuttgarta.
Zelim upotpuniti pisano o Vuleticima,Vuletica je bilo u Bijelom Brdu-Rascicima Plehanu Modranu Kulini Ljupljanici Polju kod Dervente,svi su doseljeni iz dalmacije.Najvece pleme Vuletic je bilo u Bijelom Brdo-zaseok Rascici i do 1941 godine brojno rodjenih od tog plemena Vuletica bilo je oko 60 clanova.Danas na podrucju opcine Derventa nema ni jedne obitelji Vuletica.
Pozdrav mojim Vuleticima sirom svijeta.
Petar Vuletic.
Sep 18 2008 12:35 pm
Sto se doseljavanja Hrvata iz Dalmacije i Hercegovine.!Ja sam istrazivao podrijetlo moga prezimena VULETIC.Moji Vuletici su se doselili u Bijelo Brdo iz Sinjskog kraja oko 1770 godine i do 1941 godine bili nas je preko 60 clanova,od toga muski oko 35 od toga 14 ih izginulo u drugom svjetskom ratu od 1941-1945.Vuletica je bilo u Polju Kulini Ljupljanici Plehanu to su Vuletici koji su se kasnije doselili u krajeve Derventske opcine.
Apr 4 2007 08:14 pm
pozdrav svim Hrvatima diljem svijeta!!!
povratak na pocetnu stranicu
